Pasta al pomodoro
1. Prereži datterini cherry rajčice na pola. Poprži ih u tavi sa malo extra djevičanskog maslinovo ulja na srednje jačoj vatri dok malo ne zagore, izvadi ih sa strane, trebat će ti tek na kraju.
2. U međuvremenu reduciraj umak od rajčice u drugoj tavi na malo ulja te neoguljenim češnjakom i dijelom bosiljka.
3. Kuhaj na laganoj vatri 15 min i nastavi sa uklanjanjem češnjaka, eventualne kožice rajčica i bosiljka.
4. Za to vrijeme skuhaj tjesteninu u kipućoj i dobro posoljenoj vodi.
5. Nareži listove bosiljka na sitno.
6. Ocijedi tjesteninu te dodaj direktno u umak, možeš koristiti malo vode od kuhanja. Serviraj na tanjur. Sada dodaj popržene rajčice.
7. Pospi sitno sjeckani bosiljak.
8. Serviraj vino Chianti uz ovo jelo.
VIDEO UPUTA
Tjestenina ima dugu povijest, s korijenima u drevnoj Kini, a u Italiju je stigla preko puta svile ili preko arapskih trgovaca. Međutim, tjestenina kako je znamo u Italiji počela se oblikovati oko 14. stoljeća.
Rajčice, koje potječu iz Amerike, bile su uvezene u Europu nakon putovanja Christopher Columba. No, u početku su smatrane ukrasnim biljem ili čak otrovnim zbog srodnosti s biljkama iz porodice noćurka. Tek kasno u 16. do rano u 17. stoljeću počele su se prepoznavati za kulinarsku upotrebu u Italiji.
Kombinacija tjestenine s rajčicama je vezan uz relativno kasni razvoj. Prvi poznati recept za tjesteninu s rajčicom datira iz kasnog 18. stoljeća, pojavljujući se u kuharici Antonia Latinija pod naslovom “Lo scalco alla moderna” (Moderni gospodar). Međutim, to je bilo više nalik na temeljac od rajčice.
Do 19. stoljeća, tjestenina s rajčicom, posebno “pasta al pomodoro” (tjestenina s rajčicom), postala je uobičajenija. Neapolski ragù, koji uključuje rajčice među drugim sastojcima, također je stekao popularnost u to vrijeme, ali je više baziran na mesu nego na jednostavnoj rajčici koju danas često povezujemo s ovim jelom.
Kombinacija je postala uobičajena u južnoj Italiji, osobito u Napulju, gdje rajčice dobro uspijevaju zbog klime. Odatle se proširila prema sjeveru, pri čemu je svaka regija dodavala svoj specifični “touch” osnovnom receptu.
Postoje brojne varijacije, od dodavanja mesa ili morskih plodova za bogatiji sos do uključivanja povrća za različitu teksturu i okus. Svaka talijanska regija može imati svoju verziju, kao što je “Puttanesca” iz Napulja ili “Amatriciana” iz Lacija.